Moj internet dnevnik
plavac.bloger.hr
 
Blog
četvrtak, prosinac 7, 2006
Teško je kad čovjeka nešto boli i želio bi to reći, ali na svu složenost situacije...teško mu naviru riječi. 
Morao sam se prisiliti, ali kad jednom krenem, teško ću se zaustaviti.

Naime...danas je umro policajac u dolasku na posao na svoje radno mjesto. Interesantno je da je umro na livadi, onako sam kao što je i obnašao svoju službu. Iako su ga kolege cijenile zbog svoje ljudskosti i odnosa kojim se odnosio prema svojim potčinjenima i pretpostavljenima, iako je bio dobar otac...njegovo vrijeme odlaska došlo je...potpuno iznenada za sve, vjerojatno i za njega samoga. 
Istina je da se liječio (ove godine bio je nekoliko mjeseci na bolovanju), no nitko od njegovih pretpostavljenih nije shvatio i osjetio potrebu da mu pomogne u tome.
U dnevnoj štampi glavni sindikalac kaže da nije uvijek slučaj da se obavlja godišnji liječnički pregled iliti sistematski liječnički pregled iako to stoji u Pravilniku.
Činjenica je mnogo gora od te izjave...sistematski liječnički pregled nad policajcima se uopće ne obavlja !!! 
Da je tako, ne bi pretprošle godine na radnom mjestu umro jedan policajac na kraju svoje noćne smjene ili godinu prije te, policajac na radnom mjestu u dnevnoj smjeni. Indikativno je to što su sva trojica iz istog Odjela, približno istih godina (40.g.), dvojica na istim zadacima, a ovaj posljednji bio im je nadzorni i...skoro im je isti uzrok smrti - srce.

Poslodavac nema novaca za te preglede, a nije ga ni briga za te ljude. 
Obuka tih policajaca se svodi na to da im se jednom godišnje provjeri fizička spremnost (sposobnost) trčanjem, zgibovima, sklekovima, trbušnjacima i čučnjevima, te kakvo im je oko i mirnoća ruke dok jednom, eventualno dva puta godišnje, ispucaju deset (10) metaka. 
U isto vrijeme od njih se zahtijeva budnost, ispravnost, poznavanje hrpe Zakona prilikom intervencije od nekoliko desetaka sekundi prema ljudima od kojih su neki spremni na sve da se izvuku, a koje ni jedan sudac nema u glavi dok godinama vodi procese koji su slijed intervencija tih policajaca, kao i psiho-fizička spremnost na sve uvjete i oblike djelovanja.

Poanta ovog razmišljanja je...
                       ...svi smo mi ljudi, pa dopustite da i policajci budu ljudi sa svim svojim manama i vrlinama, jer...najlakše je osuđivati i kriviti, a ne poznavati ni najmanji uzrok svih njihovih postupaka i ponašanja.

I vjerujte mi...svaki policajac bi vam mogao ispričati priču...kroz šta je sve prošao i prolazi, a tko zna i šta ga još čeka,...od koje bi vam se digla kosa na glavi.

Pozdrav

plavac @ 23:24 |Komentiraj | Komentari: 30 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 4, 2006
Skoro da sam zaboravio

Hmmm...gdje smo stali

Ah...da...


I...došla je ! Već je odavna prošlo dvadeset i tri sata. 
On ju je čekao otvorenih očiju u mraku njihove sobe, ispružen na krevetu, kamena lica, slomljena srca koje je tako izdajnički odavalo da još u njemu snage ima, da je imao osjećaj da će probuditi cijelu zgradu.
Vjerojatno zato što nije zamijetila da je netko budan, potiho je otključala vrata i ušuljala se u stan, a zatim na prstima do kupaone i dugo se tuširala.
On se sve više gušio i čekao...čekao...čekao..., a minute mu prolazile k'o vječnost.
Ugasilo se svjetlo kupaone, a ona se ne paleći svjetlo u njihovoj sobi pokušala uvuči u krevet neprimijećeno.
Nakon što je legla, trgnuo ju je ledeni glas, glas koji je odzvanjao u tom mraku kao da dolazi iz katakombi drevnog Rima, glas koji joj je zaledio vene u žilama...:
"Kako dugo vi ovako ?...Koliko ste daleko išli ?...Pričaj !...Sad imamo vremena."
Iako je bio mrak, čuo je kako je progutala knedlu u grlu i nastavila glumeći zbunjenost:
"Šta je tebi ? Zar si ti normalan ?  Zar je grijeh s prijateljem prijeći i na neku drugu kavu, a ne samo na onu koju ja skuham ? Pun mi je kufer da ja za druge kuham !..."
Prekinuo ju je, onim istim ledenim glasom paleći svjetlo na noćnom ormariću:
"Zašto laži ?!"
Nije se dala, nastavila je...:
"Ma, kakve laži ?! Ti si prolupao !!! Nisu tebi sve čiste u glavi !!!"
No, kad je vidjela njegov izraz lica u odsjaju noćne lampe uz onaj glas, počela je blijediti, a on je istim tonom nastavio:
"Jučer na kavi od 13 h, danas od 12.15, a radno vrijeme od 14 h, i za to vrijeme meni prodaješ muda pod bubrege ! Mislim da je dovoljno s lažima ! Jučer sam naletio na vas, danas sam vas pratio, iako znam da to traje već poduže vrijeme ! Kako možeš to objasniti ?"
Šutjela je i dalje bez boje u licu. 
On se ustao i otišao u kuhinju, sjeo je i gledajući praznim pogledom kroz prozor zabuljio se van u prizore s trga iako nije ništa vidio, samo je osjetio neku čudnu malaksalost i šum u ušima. Zapalio si je cigaretu i uvukao dugačak dim, očekujući da će s dimom iz pluća izaći sav taj pritisak.
Došla je i ona...uplakana...
"Sve je to slučajno ! Nije baš sve onako kako izgleda ! Pa znaš da ja tebe ne bi..."
Prekinuo ju je:
"Daaa ?!? I to što se za ruke držite, i što se nalazite po gradu, i što on provodi dovoljno vremena kod tebe u kafiću da to više nije običan gost, i to što si napeta, i još štošta...!? Zar je baš sve to slučajno ???"
Iako je vidjela da je uzaludno, još je pokušavala...:
"Ma, nije ništa ozbiljno ! Sve si krivo shvatio ! On je jako zabavan, a puno je i toga prošao, tako da..."
Nije mogao vjerovati u to što čuje.
Ustao je i ostavio je onako lažno uplakanu da sjedi i smišlja neka nova opravdanja i laži.
Još je, onako, s dovratka vratiju prozborio, čudeći se samome sebi u istom trenu da je toliko jak da i to kaže:
"Dobro ! Pratim te i vidim li te još koji puta s njim, proklet ćeš dan kad si se rodila !"
Morao se ići još jednom otuširati. Nakon tog razgovora, samo ga je voda mogla malo vratiti u život. 
Nije ni vodu mogao dugo trpjeti. Legao je, ali san nije mogao na oči.
Prošlo je više od dva sata kad se i ona vratila u krevet. Čak ga je pokušala i 'odobrovoljiti', što joj naravno, nije uspjelo.

Svanulo je i Silvestrovo. Još jedan od predivnih zimskih dana. Nije bilo snijega, ali se u zraku osjećao onaj miris zime i onaj poseban ugođaj dočeka Nove.
Probudili su se kasnije negdje iza deset sati, oboje izmučeni i s ogromnim tamnim podočnjacima. Nisu ni riječ progovorili. Nakon jutarnjeg uređivanja, našli su se za stolom u kuhinji. Iako nisu ništa pričali, njeni su sve znali. Složili su im doručak, a on je smogao toliko snage i volje da čak i kavu skuha (njegovu su kavu svi obožavali). Uspio je i razgovor pasti između staraca i njega, dok je ona bila odsutna duhom.
Obzirom da je bila Stara godina, ona je radila od podne do osamnaest sati, pa se sredila i otišla na bus i posao, a on se prihvatio slaganja i pakiranja poklona. Nadao se da će svi biti zadovoljni, jer volio je darivati i uživati gledajući druge kako se raduju poklonima. 
Radeći to, počeo je osjećati neki čudan umor, a i kvarilo mu se raspoloženje (ako ga je uopće i bilo). Umor je polako prerastao u neku čudnu bol, dok nije shvatio da ga je zahvatila prehlada ili možda čak i gripa. Završio je pakiranje, poklone stavio pod bor i legao, potpuno slomljen s bolovima po cijelom tijelu. Pokrio se s nekoliko deka iako je bio vruč. 
Kad se Natalija vratila, mislila je da je provocira i da je to njegov način da joj se sveti. 
Sreća da mu je sestra svratila, pa mu dala neki recept s limunom koji ga je već nakon sat vremena preporodio. 
Sat vremena prije ponoći bio je na nogama i preporođen, ali...atmosfera dočeka je bila sve samo ne opuštena.
Otkucala je i ponoć. Izmijenili se poljupci. Svatko je uzeo svoj dar...nije bilo sjaja, sreće, zadovoljstva i svatko sa svojim mislima. Njegove su bile upućene njoj...zaželio joj je sve najbolje i ostvarenje svih njenih želja, iako joj je glasno poželio samo Sretnu Novu. 
Nakon nekih sat vremena otišli su posjetu i čestitanje njegovim roditeljima i zajedničkim prijateljima. Po povratku čak je bilo i nećega što se trebalo zvati vođenjem ljubavi.

I tako...prošlo je još nekoliko dana. Definitivan kraj se slutio,...sve je ukazivalo na to iako se on svim silama trudio da ga barem odgodi za još neko vrijeme. 
Volio ju je. Obožavao. Sve je bio spreman i oprostiti i zaboraviti.
U jednom od tih dana čak mu je privremeno bilo i omogućeno da zaboravi.

No, o tome u slijedećem nastavku


plavac @ 22:56 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 30, 2006
Dakle...priča ide ovako...

Bilo je to u proljeće jedne godine...on se našao u discu u uobičajeno za njega vrijeme i mjesto.
Dobra zeka, društvo, komadi, a on u najljepšim godinama, tek zakoračio u život. 
Dvije djevojke, 'nove' kao gosti, baš u isto vrijeme...dal' sudbina ili nešto treče, nije sad ni bitno, primijetio ih je, uglavnom...
...jedna (Ines) plava, lijepa lica i tijela, ne osobito visoka tek nekih 160 cm, nježna, neiskvarena...osjetio je da nije za njegov temperament i način života...
...i druga (Natalija) brineta, super tijela, njegove visine mada ni on nije neke visine malo više od 170 cm, jake aure, zafrkant, ne preza ni od ćega, jednom riječju 'opićena'.
I pomisli si on: "Natalija, moja si i nićija više ! Kad se ispotrošimo, neće biti suza i tuge. Lakše će mi biti reći "Ciao" !" 
I tako...krene priča, krene zeka, malo plesa...ah, što im vrijeme brzo leti. Isprati je do kuće. Ništa ! Još 3-4 dana takvog društva, takve zeke, ali...ona 'neda'...postaje mu dosadno. Čak su i u kino prešli, za koje je vrijeme on slušao Walkman...totalno nezainteresiran i za film i za nju. Dogovoriše se da se nađu drugi dan u pizzeriji, no on samo s jednom mišlju: "Bit' će nogara !"
Iako je stigao na vrijeme - kasnio je, pa je nije ni uočio. Malo se zadržao kod šanka razgledavajući goste kad je zamijetio interesantnu osobu, točnije...vidio je samo kosu s leđa i da je u društvu najbolje prijateljice Natalije. Prišao je k stolu i pozdravio prijateljicu. Taman kad se okrenuo da pozdravi i osobu u njenom društvu, šokiralo ga saznanje da je ta osoba 'njegova' Natalija...promijenila je frizuru obojila je u kanu, obukla se drugačije mnogo ženstvenije,... Stajao je tako par sekundi (njemu vječnost) i upijao je bez riječi i divio se ne vjerujući da je to ona...a da je znao šta će mu ta njena promjena donijeti u životu, pobjegao bi glavom bez obzira.
Nastavak je bio kao iz priče...zajedničke šetnje, izlasci, kupovine,...zapostavio je svoje društvo prijatelja, više mu nije bilo ni najmanje važno što mu 'neda'...bio je začaran.
Došlo je i ljeto, u stvari...prije bi se to moglo nazvati kraj ljeta i prvo zajedničko putovanje i dugotrajnije odsustvo od kuće...ljetovanje na moru, 10 predivnih dana u Postirama na Braču. Cijeli dani i noći samo za njih. Čak je i sexa bilo !!! Ma, dobro,...ona je njega oralno zadovoljila (kasnije je rekla da ga ne želi povrijediti jer ima nekih zaostataka iz prethodne veze, nije nešto strašno, ali  mora se liječiti ako s njim želi čistu ljubav). Sve u svemu...bili su to najljepši dani njegova života.
Prošlo je ljeto, on je nastavila ići u školu (ugostiteljsku), a on je radio.
I tada je bio prasak...iznenadila ga takvim sexom, takvim vođenjem ljubavi, da se osjećao kao dečkić, predivno, kao iz SF priča. 
I kao što to u svakoj takvoj priči biva, tako je to bilo i u ovoj...negdje početkom slijedeće godine shvatili su da je došlo do 'komplikacije' vezane uz takvu ljubav...zatrudnila je ! Panika...ne za njega, već za nju. postavljala je hrpu pitanja "Kako ćemo ?", Pa još sam premlada !" (tek joj bilo 17 g.), "Nisam ni školu završila ! Kako ću s takvim trbuhom u školu ? Kako ću na praksu i posao ?".
On se nije time opterećivao. Prihvatio je novonastalu situaciju. U dogovoru s njenim starcima prešao je živjeti kod njih. Njeni su ga roditelji prihvatili kao svog sina, voljeli ga i cijenili, a zašto...to samo oni i on znaju. Uglavnom...takvim razvojem situacije uspio je i nju umiriti (bar je on tada tako mislio). Treči mjesec te godine unio je sjenku u tu vezu...ona je imala spontani pobačaj. Kasnija daljnja analiza te veze donijet će mu mnoge odgovore, no tada je mislio da je i to prst sudbine. Nije ju prestao voljeti. Čak štaviše...obožavao ju je.
Došlo je i drugo ljeto njihove veze. Ona je završila školu i uposlila se preko student servisa u firmi u kojoj je i on radio, kako bi zaradila za ljetovanje na moru. Iako je i to ljetovanje bilo predivno u lijepom gradu Dalmacije, Biogradu n/m...on je predosjećao da je to njihovo posljednje zajedničko ljeto...nije mu 'vrag dao mira'.
i tako...vratili su se s ljetovanja, a ona se ubrzo uposlila u nekom kafiću blizu Koncertne dvorane "Vatroslav Lisinski" u Zagrebu. Obzirom da je i on radio u blizini tog mjesta, znao je svratiti i pod radnim vremenom kod nje, kako bi zajedno popili kavu. 
Nakon svega par mjeseci, u njemu se počeo buditi neki nemir koji si nije znao pojasniti. 
Jednog dana se taj nemir maltene materijalizirao. Naime...na kavu je kod nje dolazio uvijek negdje oko prije podneva, a bio je i dogovor između njih da nema ni smisla da dolazi kasnije, obzirom da je ona radila do pola dva u jutarnjoj smjeni. No, taj dan je i on morao ostati duže od svog radnog vremena, a prije nije mogao izaći, pa je kod nje stigao tek oko jedan sat. Ulaskom u kafić, zamijetio je nekog tipa naslonjenog preko šanka kako joj nešto priča, a ona se smijuckala tome. Kad je prišao bliže njima i kad je Natalija shvatila da ima neočekivanog gosta, uz nelagodu je procijedila nekoliko na brzinu sklepanih pitanja u stilu "Oooooo, pa kaj ti tu radiš ? Kako to da si sad došao ?..." i ono uobičajeno upoznavanje 'kad moraš'..."Da, ovo je Zoki, moj stalni gost." Zgodan neki tip. Baby face, ali neka čudna pogleda, nešto poput dvolične osobe, 'igrača', 'lovca u mutnom'. Nakon upoznavanja, popili su kavu u nekom zategnutom ozračju, bez previše priče, svatko u svojim mislima. Vratio se na posao, ali i crv sumnje je uvelike počeo raditi svoj posao. 
Nije joj ništa govorio. Nastavio je i slijedećih tjedana dolaziti kod nje i sve je bilo O.K. Lika više nije tamo sreo. Približili se i dani Nove godine. Još kojih nekoliko dana. Iako njeni nisu puno držali do Božića, bakalar se ipak spremao. Ti dani blagdana prošli su relativno mirno. Došlo je i vrijeme pred Novu. Bilo je potrebno u potragu za darovima. Zato je vrijeme, dok su se njegovi kolege opijali i opuštali u firmi, iskorištavao tako da ode u ciljanu šetnju za darove. Dva dana prije Silvestrova isto je uradio. Hodajući tako od Glavnog kolodvora prema tadašnjem Trgu Republike razgledavajući izloge, zamijetio je jedan par kako ulazi u neki kafić. Pošto mu se par učinio poznat, a osobito ona, sjeo je na obližnju klupu na Zrinjevcu i pričekao razvoj situacije. Bilo je relativno toplo vrijeme za to doba godine i dana (oko jedan sat), pa zato nije ulazio. Nakon nešto više od pola sata, izašla je ona...njegova Natalija ! Sama. Nije joj prilazio. Znao je da ide u popodnevnu smjenu. Nastavio je svojim putem iako totalno bezvoljan i dekoncentriran, jer volio ju je više nego ikada ikog. Znao je da je to početak posljednjih dana njegova ljubavnog života. 
Kad se vratila s posla, negdje oko dvadeset i tri sata (radila je do 22 h), ponašala se kao da su najsretniji par na svijetu, iako sexa nije bilo, jer nije bila raspoložena (!?). Kakva glumica ! I Greta Garbo bi joj sjena bila. 
Dan prije Silvestrova je bilo sve uobičajeno...on je radio ujutro samo nešto kraće (što ona nije znala), a ona u popodnevnoj smjeni. I znao je gdje treba otići poslije posla...sjesti na klupu na Zrinjevcu i...čekati. I znao je da će se stvar ponoviti. I ponovilo se. 
Iako je čekao već od podneva, nije morao dugo čekati...zamijetio ih je već nakon petnaestak minuta kako ruku pod ruku, veseli i nasmijani hodaju do kafića i ulaze u isti. Nakon par minuta ušao je i on u isti kafić i našao ih, a gdje bi drugdje doli u separeu, zagrljene. Iako je gorio od želje da je ošamari da sve zvijezde vidi u po bijela dana, uz smješak kakav lovac ima kad ulovi kapitalca jelena, poželio im je dobar dan, sjeo nasuprot njih u isti separe, naručio kavu, u njihovom je društvu popio, ustao se i otišao. Samo se nadao da ne primjećuju kako teško hoda kao da u nogama ima tone olova i da mu srce kuca kao da bježi pred stampedom slonova. Nakon izlaska iz kafića, još je napravio nekoliko desetaka metara nesvjestan vremena i mjesta, te sjeo na neku od klupa i izgubio pogled i sluh...gledao je a vidio nije, slušao je a čuo nije. Prošao je patnje, prošao je boli, ali ovakvu bol na jednom mjestu i u jednom trenutku nije do tada upoznao. Već se počela lagano približavati noć, kad je ustao i krenuo kući. Jedino o ćemu je mislio bilo je pitanje: "Kakve će sad laži koristiti kao opravdanje ? Da li će priznati ? Koliko je nisko sposobna se spustiti ?"


...nastavit će se ;-) !
plavac @ 17:44 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, lipanj 17, 2006
 

Ljubavi možeš imati više, ali...što si stariji, prekidi su bolniji, a razočaranja veća !

Ljubi ljubi, al' pamet ne gubi !


plavac @ 15:43 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 30, 2006
I šta da radi usamljenik na kraju šanka dok polako ispija čašicu svog omiljenog pića pred polazak u hladnu kišnu noć (ili još bolje...dok ona ispija njega)... Da l' da se sjeća proteklog dana il' da mislima ode u krevet u kom je nekad spavao...da l' da ispije čašu i razbije je o pod i krene bez da se osvrće i tek u prolazu da baci koji pogled nekom pogrbljenom starcu koji besciljno luta tražeći negdje...nešto...nekog...ono što je davno izgubio...
Nekako me pere misao da bi možda trebalo ispit još koju, pa onda možda još koju i tako se isključiti, pa ga neka netko drugi nosi, neka netko misli i o njemu...
Ma, zar je važno na koji način...
On se ionako nićeg neće sjećati...
Tek ujutro će u ustima osjetit okus slanosti pomiješan gorčinom i žarenje u želucu,...neku tupu bol u glavi, neki košmar i prazninu,...a soba u koju su ga smjestili...vrtit će se oko njega, a i on oko nje,...lagano, tek onako da shvati da ništa nije kako bi trebalo ili...kako je moglo biti...

Da. Baš...

Zar je baš tako moralo biti...
plavac @ 21:57 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 10, 2006
Kad mogu mnogi, ajde da i ja pokušam i krenem u ispisivanje stranica na moderan način. Ma, ne znam ni kako da počnem...

Recimo...ovako...

Dan skoro k'o svaki drugi u posljednje vrijeme,...buđenje s kišom i povremenim vjetrom koji uspije zanjihati grane na krošnjama prastare trešnje, ali još uvijek dobro plodne. I, baš skoro k'o i svaki drugi dan, razmaknu se oblaci, grane sunce, zagrije malo, pa opet oblaci...i tako,...skoro cijeli dan neka vrsta igre skrivaća u kojoj stalno gubimo mi, obični smrtnici. Kako ? I ja se pitam iako znam odgovor na to pitanje. Osjećamo promjene na sebi i u sebi...neki osjete promjene tlaka, neki bolove u tijelu, neki nervozu, neki tjeskobu, neki... I sam to osjetim. Uza sve probleme koje život stavlja pred nas da se gombamo s njima,...najteži problem, a ujedno i nikada rješiv, a svakodnevno nam se nameće je...kako zaustaviti vrijeme ili...kako ga bar malo usporiti. Ja, umjesto da ga usporim, ćini mi se da ga sve više ubrzavam. Non-stop neke nove i sve teže rješive obveze, novi problemi, nove spoznaje,...ubrzavaju mi dane...ubrzavaju mi vrijeme koje mi je dano.

Danas sam uspio čak i riješiti neki problem. Ali...i to mi oduzelo i vremena i živaca. Pa malo kavica jedna, druga, treča, a čak se mjesta našlo i za četvrtu. I ovo zabavljanje uz komp i Indexov forum, iako me jako opušta i potrebno mi je, krati mi vrijeme. Ma, nije ni to takav problem kad shvatiš da je to...jednostavno tako. Nekako se posljednjih dana skupljalo,...i danas, vjerojatno zbog svih tih promjena i samo malo više vremena, počeo sam razmišljati. U stvari...više slagati mozaik od kockica pročitanog i znanog (jer za razmišljanje ipak treba malo više no što to ja mogu). Ta slika...taj mozaik,...nekako me izbacio iz mog okruženja i kao da mi je sputao prste koji bi mogli u nedogled lupkati po jadnoj tastaturi. Teško je kad nekog znaš, kad poznaješ nekog, kad možeš 'počitati' njegove namjere,...a u isto vrijeme moraš se boriti sa sobom da to ne obznaniš jer ne odobravaš to, jer se to kosi s tvojim razmišljanjem o toj i takvim osobama, jer...jednostavno...to nije u redu...to nije fer. Ne kažem da sam janje. Imam i ja svojih tamnih strana, ali...zar licemjernostima, lažima, sebićnostima, pokvarenostima ljudskim, iskorištavanjima, obmanjivanjima,...zaista nema i ne može se odrediti granica ? Zar zaista, ovo malo vremena što ga imamo, ne možemo upotrijebiti  i na ljudskiji način ? Zar baš moramo to vrijeme koristiti da bi ostvarili pobjede u svojim perfidnim igrama ? Koliko nisko čovjek može ići da bi ostvario svoje ciljeve ?

Ne znam...

Neke me stvari zaista mogu duboko razočarati...

Vrijeme.

Vrijeme će opet sve sve zaliječiti, ali...njega je sve manje !

Idem sad, jer...ode vrijeme i dođe novi dan !



plavac @ 23:03 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Index.hr
Nema zapisa.